Milan Vlaović - jedan kofer i gitara dovoljni za putovanje

Gitara, stalak i mikrofon, pojačalo i stolica, uz kofer sa ličnim stvarima je sve što je potrebno Milanu Vlaoviću iz Leskovca da se otisne na put. Kuda? U različite gradove, u neizvesnost, ili kako nam je ispričao, u potragu za slobodom. Rođen je 1995. a svira gitaru gotovo petnaest godina, od kojih poslednju trećinu provodi nastupajući na našim i evropskim ulicama, parkovima i trgovima. Od Makedonije do Holandije, u tridesetak gradova za minulih pet godina.  Počeo je u Nišu, baš avgusta te 2020. kada nas je zaključala korona, a dvadesetpetogodišnjaku iz Leskovca je pomogla da donese važnu odluku. Napustio je stari posao i u potpunosti se posvetio muzici.  Nastavio je zatim ka severu, i tako stigao i do Subotice, u kojoj je danas rado viđen gost. Prvi dolasci u ovaj grad nisu bili laki, ali su se baš u teškim trenucima dogodila poznanstva koja su prerasla u iskrena prijateljstva.

Dok sam radio na benzinskoj pumpi u Leskovcu, ponekad bih otišao u Niš direktno iz treće smene da bih svirao gitaru na ulici. Nakon tri godine došao sam do toga da mogu da živim od muzike, koja nije komercijalna u današnjem smislu, a to je jako teško. Putujem sam, sviram muziku koja je uglavnom sa engleskog govornog područja, a kod nas na jugu su i muzika, i kultura u celini, pod nekim orijentalnim uticajima. Sviram akustičnu gitaru, a što se opusa tiče, trudim se da se ne ograničavam preterano. Malopre sam svirao Flamingose, tj. njihovu obradu Gipsy Kings-a , dok sam u narednom trenutku svirao Boba Dilana. Ali trudim se da to bude muzika koju ljudi ne čuju toliko često. Imao sam zanimljivu situaciju u Mađarskoj gde su mi tražili da pevam čitav jedan blok pesama iz Srbije, a čini mi se da su u publici bili ljudi različitih nacionalnosti. I odlično su reagovali, nedavno mi je jedna devojka iz Budimpešte poslala snimak na kojem svira pesmu Crni leptir, povezali smo se na taj način i mislim da je u tome moć muzike.

Za svirku pod otvorenim nebom, gde muzičar ne može da bira publiku niti da pretpostavi ko će zastati da ga čuje, a još manje ko će želeti to da plati, potrebna je hrabrost i potrebno je prilično samopouzdanje, do kojeg se stiže radom i vežbom.

Važno je da vežbate na ulici. Da dođete do nivoa kada nekome držite pažnju svojim nastupom, da neko na to reaguje, što nije slučaj kada vežbate sami, negde u studiju, ili kod kuće. Na ulici sam napredovao mnogo više.  Prelomio sam kada sam se vratio sa proputovanja po Holandiji i Belgiji, gde sam shvatio da u tim zemljama mogu da živim samo od akustične gitare, tada nisam imao drugu opremu, ni mikrofon ni pojačalo, a ljudi su me jedva čuli. Bila je to dosta „luda” odluka ali mi je pomogla da se po povratku konačno u potpunosti posvetim muzici, jer sam video da to mogu i negde daleko od svoje kulture i svog govornog područja.

Kako ljudi u Srbiji reaguju na tvoju muziku, kakve uspomene ostaju posle nastupa?

Uh, pamtim lepe ali i ružne stvari, s tim da se trudim da ove druge ne utiču previše na mene. Kada legnem uveče, kada više nisam u centru pažnje i ostanem sam, onda osvestim koliko volim ovo što radim jer mi donosi ogromnu slobodu. Pamtim dobre ljude i njihove komentare, pamtim dobru energiju i to me motiviše da nastavim dalje. Ljudi su svuda zainteresovani, ali u našoj kulturi mnogi još nisu navikli da među uličnim sviračima ima ozbiljnih muzičara koji od toga žive, da to nije prosjačenje već način života. Mislim da je najbolja publika u Vojvodini. Novac tu nije presudan, govorim o tome da je najlepše kada posle svirke ostaneš da razgovaraš sa ljudima, da razmenite dobru energiju ili nekoliko lepih reči koje svakako vrede više od bilo kakvog honorara.

U prilog Milanovim rečima govori i njegovo iskustvo iz Subotice koje će pamtiti čitavog života i koje smo ostavili za kraj razgovora sa ovim zanimljivim čovekom.

Pre godinu dana svirao sam u Subotici, u jednom mnogo teškom trenutku za mene. Tražio sam prenoćište, poslao zahtev Nemanji Mutiću koji mi je odgovorio sa debelim zakašnjenjem i kada sam već rešio mesto. Odlučio sam ipak da otkažem to mesto, upoznao Nemanju i naš razgovor mi je, u tom trenutku, mnogo značio.

Danas su neki Nemanjini prijatelji i Milanovi prijatelji, a o energiji i dobrom raspoloženju među njima svedoče i fotografije sa Milanove poslednje svirke u kafeu Beer and Caffe u Korvinovoj ulici. Bilo je sjajno, nadahnjujuće i drugačije. Čini se da je Milan doneo sa sobom deo dobrih vetrova iz Holandije, deo topline sa juga naše zemlje i svakako je doneo odličnu muziku. Uskoro je u Novom Sadu i Festival Uličnih svirača, a Milan će nastupati u Subotici, nadamo se, još mnogo puta.  Ako zastanete  i poslušate njegovu muziku, biće to iskustvo koje ćete pamtiti.